Tom prilikom ubijen je od strane ove naoružane grupe jugoslavenski graničar Duje Puharić, rođen 1928. godine u selu Puharić, kotar Makarska.

Koristeći pomrčinu navedena grupa uspjela je poslije ovog incidenta da pobjegne u nepoznatom pravcu. Povodom ovog najnovijeg ubojstva jugoslavenskog graničara Ministarstvo vanjskih poslova FNRJ (Federativna narodna republika Jugoslavija) poduzet će odgovarajuće korake.”

Bila je to strašna vijest, i velika tuga za makarski kraj. Prvi Dalmatinac ubijen na granici. “Slobodna” je istog dana poslala novinarsku ekipu u mjesto Puhariće, i od obitelji dobila pisma koje je momak Duje slao svom barbi Mati, pa tako piše o tome koliko voli svoje Puhariće, “ne bi ih minjao sa Splitom”, ali i o svojoj novoj ulozi i opasnostima koje prijete.

“Meni je ovdje dobro. Pitate me, da li se plašim što sam na granici? Dok je ovdje mojih drugova i mog šmajsera, koga da se bojim? Kad izgubim njega, izgubljen sam i ja.”

Naravno, vrlo je vjerojatno sva pošta, pogotovo vojnika na granici, bila pregledavana i teško je zamisliti da bi neki vojnik svojima kod kuće pisao kako ga je strah, kako se boji za svoj život, kako mu nije drago što je graničar…

Novina je dobila i posljednje pismo Duje svojim roditeljima, u kojem navodi kakvi su mu planovi kad odradi svoje godine u Jugoslavenskoj armiji:

“Znam da vam je teško, mnogo nas ima u kući i želim da plovim, da postanem samostalan, da i vama, dragi roditelji, pomognem.”

Reporter dalje navodi da su njegovi bili u teškom materijalnom stanju, pa “svjestan teških materijalnih prilika u roditeljskoj kući, on se nesebično odrekao pušenja, iako je to vojniku, a naročito na granici, isto što i kruh. U malom selu, kao što je Puharić, odmah se sve sazna, pa tako i ta njegova odluka o pušenju. Još istog dana njegova je majka primila stotine cigareta i drugih darova za Duju…”