Arhitektura

Opšta ljudska istorija imala je period kada je veliki dio njenog opstanka zavisio od pastira koji uzgajaju različite vrste životinja. I region Prokletija se ne razlikuje u tome. Specifičan geografski položaj, teren, individualna istorija i razvoj uticali su na mnoge aspekte života: obrasce preseljenja, životinje koje su ljudi izabrali za uzgoj, arhitekturu i građevinski materijal. Različite lokacije imaju različite klimatske uslove, temperature, intenzitet vjetra, padavine (kiša i snijeg), pa su ti različiti parametri odredili različite tipove konstrukcija, naročito oblike krovova, kako bi se postigla stabilnost zgrada, najpovoljniji toplotni komfor, s racionalnom i ekonomičnom potrošnjom energije za grijanje ili hlađenje. 

Stare tradicionalne kuće na ovom području obično su se gradile na kamenom temelju, a zatim se različiti drveni materijal stavljao na vrh ovog temelja. Obično su bili vrlo asketskog oblika s krovom od drvene ili kamene šindre, sa urezanim zabatima ili piramidalnog oblika. Kuće sa ovim karakteristikama pripadaju širem tipu porodičnih kuća balkanskih planina. Ljudi su govorili da su ove kuće upravo iskočile iz samih mjesta u kojima su se nalazile, ali ovde izraz mjesto znači ne samo položaj, već i samu mješavinu prirode, ljudi i njihovih običaja. Različite vrste arhitekture obično se tumače kroz formu i materijale. Ali da bi se napravila dobra arhitektura, pored forme i materijala, od velike pomoći je i uvid u socijalne i etnološke teme povezane s tim područjem. 

Tradicionalna, narodna arhitektura 

Narodna arhitektura je neizmjerno važan dio kulturnog pejzaža. Kroz samu narodnu arhitekturu jasno se mogu vidjeti kakvi su uslovi bili za čovjeka koji je, na primjer, izgradio kuću za sebe. Takođe ćete znati više o materijalima kojima je bio okružen, to je razlog što imamo kamene kuće na moru i drvene kuće u planinama. Nagib krova pokazuje kakva je klima – nagnuti nagib znači više padavina. Raspored prostorija prikazuje glavne ekonomske aktivnosti domaćinstva. Detalji pokazuju koju tehnologiju izgradnje je koristio vlasnik kuće. Dosta toga možete da saznate o čovjeku samo pogledom na kuću koju je sagradio i način na koji je organizovao svoje imanje. Možda je najvažnija lekcija koja se može naučiti gledajući ove stare kuće da su naši preci, koliko god bili ograničeni alatima, tehnologijom i prevoznim sredstvima, izrađivali predmete od lokalnih materijala, usklađivali se sa okolinom i brinuli da nepovratno ne unište životnu sredinu, mnogo više nego što to mi činimo. Takođe su se trudili da od prirode ne uzimaju više nego što im je bilo potrebno, već da je koriste onoliko koliko im je potrebno, vodeći računa da naštete prirodi. 

Što se tiče narodne arhitekture ovog regiona, prirodno bogatstvo, ali i razlika u etničkim grupama koje su ovdje živjele i još uvijek žive uticale su na činjenicu da imamo značajno nasljeđe u ovoj oblasti, kao i mnoge tradicionalne građevine koje se i danas mogu vidjeti u skoro svakom selu.

Kula 

Kamene kule koje se mogu vidjeti na području unutar i blizu Prokletija razlikuju se od dominantnih tipova kuća u drugim regionima. Njihova spoljašnjost i struktura i prostorna organizacija prilagođeni su onome što se može smatrati vojnim i odbrambenim zahtjevima. U osnovi su jednostavni, metrički čisti, bez velikih otvora, sa strmim krovom od šindre. Kasnije su postali simbol bogatstva i moći porodica, pa je potreba za njihovim očuvanjem tokom vjekova ostala prioritet za ove porodice. Ponekad su čak i obične kuće nazivali „kula“ ako su pripadale ljudima višeg društvenog položaja. Danas su se stopili u pejzaž, jer su raštrkani između starih i novoizgrađenih kuća koje tipološki ne pripadaju arhitektonskom stilu ovog kraja. Neke od kula su i dalje naseljene, ali obično se ne živi u njima jer je njihova odbrambena funkcija prestala da bude važna modernim ljudima. Ali ta funkcija i njihovo neprestano preuređivanje proširilo se na njihovu prvobitno asketsku unutrašnjost. Srećom, neki ljudi su prepoznali ovu jedinstvenu atmosferu i vratili nekima od ovih tornjeva nekadašnju slavu. U nekim slučajevima su takve kule transformisane u restorane i gostionice u ovim regionima, koji nude jedinstveno atraktivno okruženje za turiste, što im zajedno sa tradicionalnim jelima koja poslužuju omogućava da iskuse tradicionalne načine života u takvim kućama i regionu.

Katuni – Planinska pastirska sela 

Kada je riječ o porijeklu katunskih sela, najpopularnije mišljenje je da su to sezonska, obično ljetnja stočarska naselja, u koja se ljudi preseljavaju sa stokom kako bi obezbijedili više hrane i izbjegli vrućinu tokom ljetnjih mjeseci. Postoje i druga mišljenja, ali sve se svodi na činjenicu da su sela „katuni“ bila povezana sa stočarstvom, ne samo u regionu Prokletija, već i na čitavom Balkanskom poluostrvu. Sam izraz katun prvi put se pominje u 15. vijeku. Interesantno je da su ova sela bila, i još uvek su usko povezana sa porijeklom porodica i plemena koja su ih naseljavala. Uvijek se znalo koje će pleme poći sa stokom u koje selo. I nikada ih nijesu mijenjali, iako nije bilo pisanih dokumenata koji dokazuju vlasništvo nad bilo kojom od kuća, koliba, livada, šuma, itd. Ponekad su čak i kraljevi „dodjeljivali“ djelove različitih planinskih regija različitim plemenima za izuzetne zasluge, obično tokom ili poslije ratnih vremena. Odabrati pravi katun nikada nije bilo lako, jer je dosta toga bilo u igri. Pastiri su morali da uzmu u obzir dosta detalja: koliko dana im treba da stignu sa stokom (nije bilo kamiona, morali su da pješače), da li će biti dovoljno hrane za životinje, ima li u blizini izvor, ili neki drugi izvor vode, itd. A nakon što su izabrali najpovoljnije lokacije, započela je izgradnja potrebnih objekata, koji su uključivali različite vrste planinarskih kuća, mjesta za ovce, sjenovito područje za stoku, itd. 

Pastiri 

Priča o katunskim selima ne bi bila potpuna bez pomena pastira. Njihova glavna preokupacija bila je (a i dalje je) da se s najvećom pažnjom brinu o svom stadu i da ga zaštite od divljih životinja, prije svega vukova i lopova. Postoji veliki broj narodnih pjesama o pastirima i kako je njihovo budno oko uvijek bilo na oprezu, bilo kada ovce mirno pasu ili kad im nešto prijeti. Čak i noću, pastiri su na oprezu. Obično spavaju u kolibi u blizini stada. Takođe su naročito na oprezu kada se ovce jagnje, i iskusan pastir uvijk zna koje jagnje je od koje ovce. Oni su ti koji biraju koje ovnove puštaju u stado, kako bi imali najbolju jagnjad u novoj generaciji. Takođe, pastiri su ti koji odabiru najboljeg ovna koji će nositi zvono – čaktar/troke – i takav ovan je uvijek bio visoko cijenjen sa posebnom cijenom, pa čak i počasno pominjan u mnogim narodnim pjesmama. 

Domaće životinje

U ovim regionima se kaže da je čovjekovo bogatstvo u njegovoj stoci. Kada bi neko pitao ljude o njihovim životnim uslovima, često bi odgovorili „živimo od stoke“, a to je značilo da su živjeli dobro. Shodno tome, glavna briga bila je kako održavati stoku bilo u pogledu njihovog razmnožvanja ili u pogledu svakodnevne hrane. Ljudima iz ovog regiona u Crnoj Gori bilo je lakše da budu pastiri nego da obrađuju polja na kraškim terenima sjevernih planina. U primorskim predjelima gdje su bile male šume pa se stoka mogla hraniti pupoljcima, nije se previše pazilo na ispašu ili zimovanje stoke. Ali ako su stada bila brojnija i zime duge šest mjeseci, nije bilo lako obezbijediti ishranu. Pa ipak, vrijedni ljudi su se snalazili na razne načine, čak i do te mjere da su sjekli lišće hrasta, jasena ili drugog drveća, i dodavali ih u hranu. Na kosovskoj strani, većina porodica porijeklom iz ovih planinskih sela imala je imanja u plodnim ravnicama, gdje su obrađivale usjeve i živjele tokom zime, a takođe štitile svoju stoku od surovih vremenskih prilika, a zatim ljeti selili životinje na planinu. Zapravo, ljudi su imali višestruku korist od stoke. I danas ih možete čuti kako govore da je ovca blagoslovena životinja. Od nje se dobija mlijeko, vuna, meso, jagnjad i koža. Krave su davale mlijeko, meso, telad, kao i radnu snagu; koze daju mlijeko, meso i kožu, dok su konji, mazge i magarci držani za rad bez kojeg život na selu nije mogao da se zamisli. Takođe, životinjski proizvodi su se mijenjali ili za novac ili u naturi, obezbjeđujući druge potrepštine za svakodnevni život. 

Kulturne rute 

Kada se govori o kulturnim rutama u ovom dijelu svijeta, mora se spomenuti da je tokom istorije postojao veći broj različitih kulturnih uticaja, a neki od njih su trajali više od 400 godina. Danas je ovaj region jedinstven mozaik ilirskog, rimskog, vizantijskog, osmanskog, venecijanskog, austrougarskog i jugoslavenskog doba, a dokazi o toj fuziji mogu se vidjeti u mnogim oblastima svakodnevnog života. Dakle, kada idete kulturnom rutom, treba da znate šta da očekujete, a ovdje možete da očekujete mnogo toga. Takođe, mnoge od ovih ruta su prekogranične rute koje vas mogu odvesti do Crne Gore, Albanije, Kosova, Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije ili čak i do Hrvatske, tako da se mogu proširiti i povezati sa svim susjednim zemljama u sveukupno iskustvo Balkana. Ono što mnogi ljudi tek sada počinju da otkrivaju je je raznovrsnost ovog pejzaža – od pješčanih plaža na Jadranu do spektakularnih planinskih lanaca koji su dio Dinarskih Alpa, sa selima ušuškanim ispod sniježnih vrhova koji nude mnoštvo različitih aktivnosti.