Ova ruta će nas povesti u jedan “tajni” kutak Bjelasice i omogućiti nam da osjetimo atmosferu te čarobne planine. Potom će nas voditi visokim grebenom koji vodi preko vrha Pobodenjak, i konačno spustiti u lijepu dolinu Gradišnice – puno atrakcije na manje od 30km puta. Potrebna je prosječna kondicija (oni koji su baš na tom nivou moraće na par mjesta kratko da guraju bicikl) no ako uzmemo u obzir i to da prethodno treba doći dovde, nivo bi se tačnije mogao definisati kao “vrlo dobra kondicija”.

Krećemo sa raskrsnice ispod Lise (mjesto zvano Jovanov grob). Kao što je pomenuto u opisu prethodne rute, do tog mjesta dolazimo slijedeći turu AN 03 iz Andrijevice i preko prevoja Trešnjevik. Sada ćemo je privremeno napustiti, odlazeći na ovoj raskrsnici pravo umjesto desno. Put je makadamski, dobrog kvaliteta.

Odmah na početku (0,5km) prolazimo planinarsko odmorište (desno, 100m od puta) – dobro sklonište od kiše. S desna se diže vrh Lisa – prolazimo tik ispod njega, spuštajući se polako golim hrbatom grebena, kroz lijep predio uramljen šumom s obije strane. Uživamo u pogledu na Komove i najviše vrhove Prokletija i Bjelasice.

Kad prođemo mjesto na kome se desno i nizbrdo odvaja prvi put za Gradišnicu (3,7km) očekuje nas prva teža dionica: oko 1,8km strmog uspona na brdo Bač, po većim dijelom lošem zemljanom putu. Na brdu je je raskrsnica (5,9km) na kojoj ćemo skrenuti oštro lijevo, ka planinarskom domu Krivi do. Kasnije ćemo se odatle ponovo vratiti ovamo.

Do doma imamo 3,4km. Na prvih dva i po kilometra put zanimljivo vijuga, lagano se spuštajući stranom brda Smetine ka izvoru Krčelova voda (7,5km, sa lijeve strane) i Ciganskoj bari (8,1km). Livade, zanimljivi reljef i dijetalni pogled koji slobodno leti u daljine osnovni su sadržaj “menija” u kome uživamo ovdje. Brzo će postati jasno: zbog ovakvih predjela smo zaljubljeni u planinski bicikl, i svi napori da se do njih stigne zaboravljaju se kad zaplovimo njima. Osvježava a ne goji, potpuno organska i zdrava, energentski optimalna – takva je vožnja po prvim talasima Bjelasice.

Na poslednjem dijelu spusta u Krivi do (oko 800m) put se pretvara u vrlo strmu, džombastu stazu koju mjestimično sijeku duboki useci. Oni koji imaju ambicija da i na povratku voze ovuda, treba dobro da osmotre najteže djelove i isplaniraju taktiku za pobjedu nad usponom koji ih će čekati.

Poslednjih par stotina metara do planinarskog doma Krivi do (1680mnv) prelazimo preko blistavo zelenog dna dola. Sam dom je ušiven na ivicu tog somota, prozori mu s jedne strane trepću na nas a sa druge zamišljeno ćute pred Bjelasicom koja se sporo, poput lave koja se već hladi, sliva ovamo sa Zekove glave. Mjesto je dovoljno lijepo da nas može lako zarobiti bar do narednog dana, ali ako ostanemo imaćemo puno posla: treba prošetati unaokolo, treba se sunčati na terasi sa zadnje strane doma, pogled se stalno mora slati na pašu po bjelasičkim visovima, treba bacati mreže i vaditi odsjaje iz magične dubine ispod nas, tišina se stalno mora razmicati kako bismo čuli sagovornike.

Dom je novo zdanje (otvoren je 2008.godine), kapaciteta 25 ležajeva, sa trpezarijom, kuhinjom i mokrim čvorom. Ali treba imati na umu da je otvoren samo po potrebi, što znači da će sasvim moguće biti pust kad stignemo tamo, stoga oni koji planiraju da se zadrže ovdje treba da ponesu potrebnu vodu i hranu. (I naravno, da prije odlaska uklone sve tragove svog boravka, kako bi i sledeći posjetioci imali utisak da su jedini koji su za dugo vremena stigli ovamo…)

Lijevo od doma planinski put vodi na sjever, u pravcu mjesta zvanog Raskrsnica nadomak katuna Vranjak i narednog planinarskog doma (mogućnost smještaja). Odatle se može spustiti na zapad do Kolašina, ili na istok do Lubnica i Berana, pa je to šansa da putovanje završimo na sasvim drugačiji način.

No ovog puta ćemo se držati naše rute – i nećemo se obeshrabriti pri pogledu na strmi dio koji nas čeka na povratku do Ciganske bare. Kad ga savladamo (huh…), produžićemo nazad do raskrsnice na Baču (12,6km), na kojoj ovog puta nastavljamo pravo – dobrim zemljanim putem koji po grebenu vodi ka Patkovici i katunu Okolišta. Odmah prolazimo padinu brda Zmijenica (Jelenak) u kome postoji zanimljiva pećina (lijevo).

Put se spušta, ulazeći u šumu kod mjesta zvanog Radojičin grob (14,3km) i izbacujući nas brzo na otvorenu zaravan Patkovica (15,4km) i na Velje brdo. U tamošnjoj novoj porciji lijepih vidika, kruna Komova će ponovo biti glavni razlog za uzdahe.

Sa Veljeg brda kreće umjerena uzbrdica u pravcu istoka, ka najvišoj tački na ovoj ruti, tik ispod vrha Pobodenjak (1825m). Usput prolazimo katun Okolišta (16,9km), od koga nećemo vidjeti baš mnogo, pa malo kroz šumu, malo kroz livade, preko Kršnjate glave stižemo do velikog prirodnog amfiteatra zvanog Rujišta. Na 19,6km je još jedno mjesto sa lijepim pogledom na Komove ali i na čupavu dolinu Gradišnice, na Lisu… No dok mi uživamo u tome, uspon kradom postaje jači – greben zaokreće ka jugu i konačno “napada” Pobodenjak. U velikom luku slijedimo konturu našeg amfiteatra, tražeći valjda neku posebnu ložu iz koje ćemo najbolje pratiti veličanstveni koncert prirode – saglasje neba, planina i tihog brujanja poljskog cvijeća.

Ako na 20,3km ostavimo bicikl i zađemo među rastinje sa lijeve strane puta doći ćemo na ivicu grebena sa koje ćemo ugledati maleno jezero Čukića (Ševarinsko jezero) koje se oprezno sunča stotinak metara ispod, u svom pitomom gnijezdu. Samo tiho – ako ga uplašimo, prhnuće i odletjeti nekuda.

I eto nas već na Pobodenjaku (20,8km), na kraju uspona i na raskrsnici na kojoj ćemo skrenuti desno, na lošiji put (lijevo ide bolji put za Cvijetnice). Par stotina metara dalje je mjesto sa koga možemo vidjeti deo Andrijevice, i uvjeriti se da nas još čeka. Odmah zatim prolazimo raskrsnicu na kojoj se lijevo i unazad odvaja puteljak ka jezeru (oko 800m lagane vožnje). Vrijedi prekinuti putovanje i otići do tamo da pogledamo izbliza, da se možda malo opružimo ili ručamo pored vode. Samo tiho – ako ga uplašimo…

A još malo dalje (21,7km) je usamljeni katun koji lijevo iznad puta istura svoju klub-garnituru: drvene stolove i klupe, i nadstrešnicu šarmantno sklepanu u sličnom stilu. Pa ako i ne bude nikoga tu ćemo se svejedno lijepo odmoriti, a ako uz malo sreće zateknemo gostoljubive domaćine, nećemo otići bez osvježenja.

Iz katuna se spuštamo niz “gledalište” amfiteatra, bez sumnje ka nekoj pozornici za nastupe planinskih vila i vilenjaka koja bi morala biti tu negdje, ali koju nećemo vidjeti: krećemo se kroz gustu šumu Rujišta. Spust sa Pobodenjaka u dolinu Gradišnice je dug oko 7km.

Na početku 24. kilometra od starta zemljani put prelazi u makadamski, a na početku 27. kilometra izlazimo na asfaltni put koji vodi niz dolinu Gradišnice. Kad ima dovoljno vode, Veški potočić na poslednjem kilometru prije asfalta teče malo pored puta a malo po njemu, pa ćemo na pojedinim mjestima imati zanimljivo iskustvo kotrljanja po vodenom tepihu.

Dionica kroz Gradišnicu je sjajna: novi asfalt na kome ćemo rijetko sresti neko vozilo, lagani spust, neodoljiva okolina… Šta poželjeti po lijepom danu i na izmaku jedne uzbudljive ture, ako ne ovakvo čarobno, lagodno opuštanje.

Oko 1,8km posle izlaska na asfalt stižemo do Zekove česme. Tu se ponovo spajamo sa rutom AN 03, i do Andrijevice onda vozimo kako je opisano u tekstu za tu rutu.

Karakteristike rute