Vrlo lijepa i ne pretjerano teška tura na koju može da krene svako ko bicikl vozi relativno redovno, makar to bile sasvim lagane vožnje. Dolina Ropojana spada u vrh spiska ljepota u Plavsko-gusinjskom regionu i predstavlja zadovoljstvo koje sebi svakako treba da priuštimo. Osim toga, bez posjete Ropojani naš boravak u čarobnom svijetu na sjevernoj strani Prokletija ne bi bio zaokružen i zato – upustimo se u provlačenje kroz još jednu dolinu koja otkriva tajnu…

Nakon nešto više od 500m posle starta u centru Gusinja, nailazimo na raskrsnicu na kojoj ćemo skrenuti desno, ka Alipašinim izvorima. Oko 800m dalje (1,4km od starta) je raskrsnica na kojoj se desno skreće za Alipašine izvore – ovog puta nećemo tamo (ruta GU 04), već produžavamo lijevo, kroz zelenu i lijepu ravnicu u kojoj se baškari rečica Vruja. Uskoro ćemo preći preko nje pa krenuti obalom druge ovdašnje lepotice, Grlje – dionica za opušteno uživanje.

Na 2,6km u zaseoku Ćosovići izlazimo na “pravi” put za Vusanje. U drugom dijelu ture ćemo se vratiti na ovu raskrsnicu, a sada na njoj skrećemo desno. Oko 1,3km dalje je tačka na kojoj se s desna uključuje asfaltni put iz sela Gerani (istovremeno i mjesto na kome se završava ruta GU 04, koja vodi preko Alipašinih izvora).

Nadomak Vusanja (4,6km) uspon postaje intenzivniji i takav će ostati sve do izlaska iz tog mirnog, uspavanog sela. Asfalt se završava na mostiću iza sela, 5,6km od starta – nastavljamo makadamskim putem solidnog kvaliteta, sa kraćim lošijim dionicama. Da malo pojačamo atmosferu:putujemo po nekadašnjem karavanskom putu Peć-Skadar.
Stotinak metara poslije mosta je mjesto gdje obavezno treba napraviti pauzu: stazom koja se odvaja desno kroz livadu stići ćemo do obližnjeg vodopada Grlje. Vodopad ćemo vidjeti tek kad se primaknemo nečemu što liči na ogromni kameni lonac, ukopan na ivici livade. Pažnja: ograde nema a ivice dvadesetak metara dubokog grotla su često vlažne, pa treba biti oprezan.

Ova vodena priča se za nas ne završava kod grotla – ustvari je čitamo iz sredine, a tek kad nastavimo makadamom uz dolinu, krenućemo ka njenom prvom poglavlju. Oko 2,5km uzvodno od vodopada i na 1000 metara nadmorske visine, u dubokoj, modro-zelenoj i kristalno bistroj zenici kraškog vrela Oko Skakavice (Syri i Skavkaçit, Savino oko), iz snijegova Prokletija rađa se ledena, opora rečica Skakavica (Skavkač). Vrelo, prečnika tridesetak metara, jedno je od najjačih u Prokletijama – s proljeća, kad je “u formi”, dublje je od 11 metara, nemirno i zadihano. Tokom ljeta se primiri, čekajući naredno proljeće i novo topljenje bijelog runa sa planinskih pleća.

Da bismo posjetili vrelo, treba da obratimo pažnju na desnu stranu puta i markiranu stijenu kod koje počinje kratka šumska staza do tamo. I onda se može konačno sklopiti cijela “biografija” čudne rečice Skakavice: nakon što se nizvodno surva u grotlo koje smo već vidjeli, i u njemu izmučena odbaci prvo ime, ona uporno buši kratak ali nevjerovatan kanjon da bi izbila na svjetlost dana i stigla do zelene paše u dolini ispod Vusanja, te traži da je zovemo Grlja. (Skriveno ispod samog vodopada, pod ključanjem na dnu grotla i prignječeno vječitim vodenim praskom, pulsira i hrani je pred početkom tog teškog posla još jedno jako vrelo.) Do Plavskog jezera će se još par puta presvlačiti u nova imena i skrivati u drugim rečicama: spajajući se sa vodom iz Alipašinih izvora postaje Vruja, a iza Gusinja, udruživši se sa Grnčarom, do jezera teče kao Ljuča.

U nastavku uspona u gornje djelove Ropojane uspon je umjeren pa ćemo brzo stići do odmorišta sa drvenom nadstrešnicom (7,3km). Iznad se dižu neki od najpoznatijih vrhova crnogorskih Prokletija: Karanfili, Vezirova brada, Beljan… Ovdje ulazimo i na teritoriju NP Prokletije koja se prostire sve do Ropojanskog jezerca, udaljenog 4,5km – što znači da ćemo, ako odemo do tamo, u nacionalnom parku preći ukupno 9km.

Dolina se iza ove tačke jako sužava i taj dio je jako lijep, ali nastavak puta do jezerca, koje se nalazi u graničnom pojasu na kraju doline, zavisi od trenutnog stanja puta. Tokom proljeća ga obično unište bujice pa ga treba popravljati, međutim ako to nije urađeno treba nastaviti pješice, jer bi prolazak biciklom (tj. guranje) bio mučan. Bicikle u tom slučaju možemo da zaključamo uz nadstrešnicu. Pri kraju doline je raskrsnica sa putokazom, na kojoj makadamski put odlazi ka karauli na vusanjskom Zastanu. Ovo je mjesto na kome ćemo definitivno ostaviti bicikle – ako smo na njima uspjeli da stignemo od šadrvana – i umjesto po makadamu nastavićemo pravo, stazom kroz bukovu šumu koja će nas poslije petnaestak minuta hoda dovesti do Ropojanskog jezerca (1240mnv). U Vusanju ga zovu i Čemerikino ili Zmijsko, dugo je oko 700m, široko najviše par stotina metara a duboko do desetak metara. U ljetnjim mjesecima nažalost presuši, ali kada je tamo i kad pogled sklizne preko njegove smaragdne vode pa se nasuče na visoke, oštre zube Kranfila koji se dižu iza, ostaje se bez daha. Ukoliko odemo do jezera, ukupna dužina ture će biti 23km.

Napomena: pošto se radi o pustom predjelu, za pješačenje u drugi dio doline Ropojane, treba imati uz sebe lampu, kartu i sredstvo za navigaciju (GPS uređaj ili bar kompas), a preporučujemo i da odlazak bude u društvu. Završetak doline prelazi na albansku teritoriju, pa jezero treba da bude krajnja tačka do koje ćemo ići.

Nazad krećemo istim putem, ali kad poslije Vusanja stignemo na ranije pomenutu raskrsnicu u Ćosovićima (11,9km) nastavićemo na njoj pravo, načinjući zanimljivu dionicu kojom nismo išli u dolasku. Tokom sledećih pola kilometra smjenjuju se asfalt i solidan makadam. Na 12,5km sa desne strane puta se nalazi izvor, poslije koga nas čeka oko 1km duga komad makadama. Na njemu ćemo savladati i jedan strmi dio dug oko 200m, koji nas izvodi na mjesto zvano Krš čekića – odatle ćemo kao nagradu imati lijep pogled na dolinu Vrulje i Gusinje.

Ostaje nam još kratak spust do asfalta (13,4km) kojim onda brzo stižemo u Gusinje i završavamo ovu dinamičnu i atraktivnu vožnju.

Karakteristike rute